knjige

Tragovima starine, vjere i zavičaja

 

4. TRAGOVIMA STARINE, VJERE I ZAVIČAJA
Knjiga se sastoji od 12 reportaža: 1. Hodočašće u Svetu zemlju 2. Hodočašće u Fatimu i Lurd 3. Izelt u Egipat i 4. Izlet na rijeku Dunav od izvora do Beograda. Zatim 4 reportaže o župskim proslavama u Hercegovini: Polog, M. Gradac, Misište na Bilima i Stolac. Te četiri reportaže o ratnoj drami u Hercegovini 1992.-1993. Format A5 ima 160 stranica, 409 MB i zip 111 MB.
Cijena knjige je 5 USD. Elektronsko izdanje nema slika.
 
 
 
 
 
 
 
 
Donji tekstovi su izvadci iz knjige.

Jeruzalem

 

Jeruzalem je sagrađen na dva brežuljka Ofelu i Moriji koji se izdižu iznad Cedronske doline. Židovi ga zovu Jerušalajim, što znači "grad mira". Arapi ga zovu El Kudos, što znači "sveti grad". On je sveti grad za sve tri monoteističke religije. Za Židove jer je to grad patrijarha, proroka, kraljeva, hrama i objave Božje. Za muslimane je to grad gdje je Muhamed, prema predaji, uzišao na nebo, grad gdje su izgrađene najljepše muslimanske džamije. Za kršćane je to grad Isusove muke, smrti i uskrsnuća, grad apostola i nastanka Crkve.

Stari grad Jeruzalem je opasan visokim zidom kojeg je zadnji obnavljao Sulejman Veličanstveni u 16. stoljeću. U grad se ulazi kroz četvora vrata, sa svake strane svijeta su po jedna: sa istoka Stjepanova vrata jer je na njima kamenovan sv. Stjepan. Ova vrata imaju još naziv Lavlja vrata jer se na njima nalaze uklesane glave lavova. Sa sjevera su Damašćanska vrata, sa zapada Jafina vrata na kojima je ubijen naš svetac sv. Nikola Tavelić 1391. god. i s juga Magrepska vrata.

Ulazimo na vrata sv. Stjepana u muslimansku četvrt grada. Vrata prostrana i velika a zid u koji su ugrađena još je veći, možda ima preko 10 m visine a širinu mu je teško utvrditi jer se odmah na zid nastavljaju razna zdanja. Lijevo od ulaza nalazi se prostor nekadašnjeg brda Morije na kojem je Abraham trebao žrtvovati svoga sina Izaka. Na tom mjestu Židovi su izgradili svoj veličanstveni hram kojega su Babilonci razorili 587. god. prije Krista. Poslije babilonskog sužanjstva Židovi su opet obnovili hram na istom mjestu. Isus je bio prikazan u ovom obnovljenom hramu. On je u nj hodočastio, u njemu poučavao i za njega izrekao one proročanske riječi da "ni kamen na kamenu neće ostati ne razvaljen" (Mt 24,2). To se proročanstvo i ostvarilo 70. godine poslije Krista kad su Rimljani razorili hram a mnoštvo Židova pobili, odveli u Rimsko sužanjstvo i rastjerali po Rimskom Carstvu.

Arapi su u 7. stoljeću zauzeli Sv. Zemlju i na mjestu hrama izgradili džamiju koja nosi naziv Omarova džamija. Ona je do danas mnogo puta obnavljana i dograđivana. Kupola joj je pozlaćena tako da svojim veličanstvenim izgledom dominira starim Jeruzalemom. U njoj se nalazi kamen nekoliko metara dug, širok i visok na kojemu je prema predaji Abraham trebao žrtvovati sina Izaka. Muslimani vjeruju da je Muhamed s toga kamena uzišao na nebo. Na tom kamenu u starom židovskom hramu prinosile su se žrtve. Ispod džamije nalazi se stijena u kojoj su se molili Abraham, David, Isus i mnogi drugi. Južnije od Omarove džamije nalazi se džamija Al Aksa.

Od Al Akse se na zapadnu stranu silazi do Zida plača gdje počinje židovska četvrt grada. To je zid od temelja hrama koji je ostao nerazoren. Dugačak je preko 50 metara i visok desetak metara. Građen je od ogromnih četvrtastih kamenja promjera i do nekoliko metara. Tu se Židovi i danas okupljaju na molitvu a u pukotine zida ostavljaju svoje zapisane molitve da ih Bog usliši. Tko želi ući u molitveni prostor, ako nema kape, mora staviti židovsku malu kapicu na glavu da ne bi obesčastio sveto mjesto svojom gologlavom glavom.

Od Stjepanovih vrata na desnu stranu nalazi se crkva sv. Ane Gospine majke. Postoji predaja koja kaže da je sv. Ana na ovom mjestu rodila B. D. Mariju a zbog blizine hrama mala Marija je kao djevojčica služila u hramu i posvetila se Bogu.

Malo naprijed od crkve sv. Ane nalazi se razrušeni ribnjak Bethezda. U Isusovo vrijeme tu je bio trijem a u ribnjaku voda za koju se vjerovalo da je ljekovita. Kod tog ribnjaka Isus je ozdravio paraliziranog bolesnika koji nije mogao ući u vodu kad vodu anđeo uzbiba (usp. Iv 5,8).

Nedaleko od Bethezde, malo naprijed, nalazi se tvrđava Antonija u kojoj je Isus bio suđen, bičevan, trnjem okrunjen i odatle je počeo nositi svoj križ. Na području nekadašnje tvrđave nalazi se sada franjevački samostan u čijem su dvorištu kapela bičevanja i kapela osude. U drugom dijelu tvrđave nalazi se samostan sionskih sestara do kojeg se nalaze: bazilika "Evo čovjeka" i Litostrotos, tj. mjesto s kojeg je Pilat osudio Isusa na smrt. Iz tvrđave Antonije pa do groba na Golgoti udaljenost je oko 500 metara na toj razdaljini, prema predaji i Svetom Pismu, poredane su križne postaje koje idu Jeruzalemskim ulicama.

Svakoga petka  tim putem koji nosi naziv "Via dolorosa" (Put žalosti ili Križni put) ide povorka hodočasnika noseći križ i moleći molitve. I mi smo se pridružili tom svetom obredu. Ulice kuda prolazimo, krivudave su, prilično uske, pune su trgovina ili nekih drugih radnji. Zanimljivo nitko ne ometa hodočasnike, kad oni naiđu glazba se utiša, cjenkanje prestaje samo se molitva čuje.

Na brežuljku, Golgoti ili Kalvariji, kojeg danas nema jer je iskopan, nalazi se stara bazilika. Ona nosi naziv bazilika Isusova groba. Isus je na tom mjestu bio razapet, umro i pokopan, te je treći dan uskrsnuo. Ovo je najsvetije mjesto kršćanstva i svijeta jer je na tom mjestu svijet spašen od propasti u paklu a ponuđen mu je život vječni. Na ovom mjestu čovjek osjeća osobito strahopoštovanje. Gotovo se ne usuđujem hodati da ne bih gazio po zemlji po kojoj je tekla krv Spasiteljeva. Mnogi iz poštovanja ovim mjestom hodaju klečeći. Ovo je mjesto gdje se nebo i zemlja dodiruju, ljudsko s božanskim miješa, mjesto koje budi osjećaje koji se samo mogu doživjeti a teško opisati. Ovo mjesto kršćani časte od prve nedjelje uskrsnuća Gospodinova. Za vrijeme rimske okupacije car Hadrijan 135. god., da bi rastjerao kršćane s ovog mjesta dao je mjesto zatrpati zemljom. Tako je nesvjesno konzervirao i sačuvao Isusov grob za kasnija vremena. Kad je car Konstantin  proglasio slobodu kršćanima 313. god., dao je da se Isusov grob otkopa i na mjestu groba podignuta je bazilika koju je jeruzalemski biskup Makarije svečano posvetio 335. god. Bazilika je bila dugačka 45 a široka 26 metara, kupola je bila promjera 38 metara. Postoje mnoge legende o pronalasku Isusova križa prigodom iskapanja groba. Carica Jelena, majka Konstantinova,  je otkrila Isusov križ 14. rujna 326. i od tada se slavi svetkovina Uzvišenje svetog Križa. Kasniji osvajači Svete Zemlje, Perzijanci 614. i muslimani Arapi 1009. god. baziliku su uništili. Križari su je ponovo podigli od 1130. do 1149. god. Naš zemljak i Hrvat iz Dubrovnika o. Bonifacije Drakolica obnovio je 1555. god. Baziliku je uništio požar 1808. god. Poslije toga obnovljena je ali su izmijenjeni mnogi prvotni izgledi. Najnovija obnova bazilike bila je od 1994. do 1996. god. Obnovu je financirala katolička obitelj Doty iz N. Yorka a obnova je koštala 5 milijuna USD.

Vlasništvo nad bazilikom ima više kršćanskih Crkava. Danas su suvlasnici nad bazilikom: katolici, grkoistočni, Armenci, Kopti, Sirojakobiti i Abesinci. Svatko od njih u određene sate može imati svoju liturgiju. Do bazilike franjevci su sagradili svoju vlastitu kapelu u kojoj se može slaviti misa u svako doba.

U bazilici Isusova groba nalaze se mnoge kapele: sv. Jakova, sv. Ivana, 40 mučenika, sv. Abrahama, sv. Mihovila, sv. Marije, kapela anđela, sv. Longina, kapela Adamova te mnoge druge konfesionalne kapele. Centralno mjesto zauzima Isusov grob izrađen od mramora. Grob je dugačak oko 2 m i oko 1,9 m širok ulaz u grob visok je 1,33 m  pa se treba sagnuti da bi se ušlo. Prostor u grobu je mali tako da može u nj stati 3-4 osobe. Svatko može ući ali se ne smije dugo zadržavati jer hodočasnici obično u redu čekaju da uđu u ovu najveću kršćansku svetinju i pomole se Bogu. Većina hodočasnika ulazi klečeći u znak poštivanja mjesta, osobe  i događaja koji se ovdje dogodio prije dva milenija. Uza svu ljepotu i snažne doživljaje koje čovjek u ovoj svetoj bazilici doživi javlja se osjećaj tuge zbog razdijeljenosti Crkve. Što nam je to trebalo da ovako Isusovu haljinu razderemo?

Na zapadnom dijelu starog Jeruzalema nalazi se armenska četvrt smještena na brdu Sionu koji nadvisuje brdo Moriju na kojoj je bio smješten nekadašnji hram. Na brdu Sionu bila je kuća Markove majke Marije u kojoj je Isus slavio Posljednju večeru.

Danas je dvorana Posljednje večere sačuvana, u nju imaju pristup hodočasnici ali ne smiju imati nikakvih obreda. Razlog tome jest što su ovu dvoranu tijekom povijesti svojatali Židovi s tvrdnjom da je tu Davidov grob. Do dvorane Posljednje večere nalazi se crkva Ad Coenaculum (Do blagovaonice) koju su podigli franjevci 1936. god. Nedaleko od nje nalazi se bazilika Marijina usnuća koju drže benediktinci. Sa Siona se može stepenicama sići prema zapadu u Hinomsku dolinu koju Židovi zovu Gehena. Gehena je za Židove bilo mjesto za odlaganje smeća što je stalno gorjelo i smrdilo pa je Gehena postala simbol pakla. Na Hinomsku dolinu nastavlja se prema istoku Cedronska dolina. Tim stepenicama je vjerojatno prošao i Isus kad je poslije Posljednje večere sa Siona otišao na Maslinsku goru. Na tom putu nalazi se izvor Šiloe koji pruža vodu Jeruzalemcima već tri milenija. Tu se nalazi crkvica koja nosi naziv "Pijetlova pjeva" u spomen kad je Petar tri puta zatajio Isusa. Crkvu drže redovnici asumpcionisti.

Piramide

 

Sljedećeg dana posjetili smo najveću atrakciju Egipta - piramide u Gizi. Piramide su nekada bile u pustinji daleko od Kaira, a kako se Kairo naglo širio, već je svojim zgradama dopro do mjesta Gize u kojem su piramide. Tri piramide Keopsova, Kefrenova i Mikerinosova poredane su po jednom pravcu a udaljene jedna od druge nekoliko stotina metara. Piramide djeluju impozantno na posjetitelja. Izdižu se iz pustinje pored grada kao nekakve tri grdosije. Da o njim nismo ništa znali prije, čovjek bi se uplašio ne znajući što je to. Sve tri piramide su zidane ogromnim velikim klesanim kamenjem i tako je to kamenje uklesano i složeno da između njega ne možeš čačkalicu uvući. Kažu da su piramide bile u starini obložene mramornim pločama ali su ih egipatski graditelji poskidali za gradnju svojih kuća. Vjerojatno bi oni odnijeli i kamenje piramida za gradnju kuća da je kamenje manje ali su kamenja velika i po nekoliko metara tako da ih se nije moglo iz piramide iščupati i odnijeti. U piramidama su sahranjeni faraoni čija imena piramide nose. Tako su piramide u stvari grobnice koje su zazidane sa svih strana. Istraživači piramida napravili su ulaze u njih da ih turisti mogu posjetiti.

Prva u redu je Keopsova piramida, izgrađena oko 2550. god. prije Krista. Prvobitno je bila visoka oko 147 m. Ona je najveća egipatska piramida. Inženjeri su izračunali da je u nju ugrađeno 2.250.000 blokova kamena neki su od njih teški i do 2,5 tone. U njoj se nalazi grob njezinog graditelja faraona Keopsa i IV. dinastije. Ulaz u ovu piramidu nalazi se desetak metara visoko od zemlje. Do njega bi teško bilo doći stepenastom gradnjom piramide jer su stepenice visoke. Penjemo se turističkom stazom. Ulazimo u to najstarije zdanje na svijetu staro gotovo 5000 godina. Sam sebi ne vjerujem da sam u Egiptu i da sada ulazim u piramidu koja se dosada nalazila samo u mojoj mašti. S ulaza vodi hodnik prema faraonovu grobu. Hodnik su ostavili graditelji piramide a sada su u njega ugrađene drvene stepenice za lakše penjanje. U hodniku je uvedena električna rasvjeta jer na piramidi nema nikakvih otvora pa se ništa ne bi vidjelo unutra. Hodnik vodi prema vrhu i prema centru piramide i prilično je strm. Pet-šest minuta išli smo uz vrlo usprsite stepenice. Zrak je prilično zagušljiv jer turisti stalno posjećuju unutrašnjost piramide. Nisam primijetio ima li igdje ikakva ventilacija. Unutra se ne osjeća velika vrućina iako je vani prevruće. Čovjeka više guši nekakva unutarnja psihoza jer se nalazi u potpuno zatvorenom prostoru, negoli sami zagušljivi zrak. Na vrhu stepenica, vjerojatno i na vrhu piramide, nalazi se poveća dvorana bez ikakvih ukrasa i u njoj veliki sarkofag (kameni sanduk) u kojem je nekad počivalo faraonovo tijelo. Tu ga sad nema jer je prenešeno u muzej sa svim ukrasima i obrednim predmetima. Zašto su stari Egipćani sahranjivali svoje faraone u ovako zatvorene i ogromne grobnice ni danas se ne zna pravi odgovor. Istim hodnikom kojim smo došli, samo drugim stepenicama,  vraćamo se natrag, izlazimo na vrući i čisti zrak, iz grobnice u život

 

Sfinga

čuva

piramidu

grobnicu

 faraona

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Po pustinjskom pijesku idemo do Kefrenove piramide koja je sagrađena oko 2520. godine prije Krista. Nju je dao sagraditi faraon Kefren. Na putu nas salijeću prodavači suvenira i vlasnici deva koji tu stoje i nude da se slikamo s njihovim devama, naravno uz napojnicu. Ova je piramida nešto niža od prve. Njezina sadašnja visina je 136 m. Iza nje nekoliko stotina metara nalaze se ruševine hrama i velika figura sfinge koja dominira pustinjom kao njezina čuvarica. Nema nikakve turističke staze za ulazak u piramidu. Idemo k trećoj piramidi.

Mikerinosova piramida izgrađena je oko 2500. prije Krista. Danas je piramida visoka 62 m; stranica je duga 108 m. Pred piramidom nalazi se hram u ruševinama. U ovu se piramidu ne penje nego silazi jer je faraonov grob u utrobi zemlje ispod piramide.

Ostavljamo piramide i po vrućem podnevnom suncu koje peče iznad naših glava idemo pogledati sfingu. Oko nas se vrzu nekakvi čudni mršavi psi. Pitamo vodiča: kakva su ovo ćukenja, hoće li nas napasti? On odgovara da su to pustinjski vukovi, šakali koji su se gotovo pripitomili i oblijeću i oni oko turista da od njih dobiju kakav zalogaj. Dolazimo do sfinge prema kojoj su uprte sve naše oči i fotoaparati. Sfinga je neman s krilatim lavljim tijelom, sa ženskom glavom i grudima. Ona je bila simbolički prikaz moći vladara. Ova sfinga visoka je 20 m i dugačka 73,5 m, djelomično ju je nagrizao zub vremena pa je sad stručnjaci popravljaju. A kako je neće oštetiti zub vremena kad je stara 5000 godina. Dvije male egipatske sfinge donio je Dioklecijan i ugradio ih u svoju grobnicu u Splitu gdje se i sada nalaze.

Piramide i sfinga su doista svjetska čuda staroga svijeta. Tko ih je gradio, kako je tolika kamenja složio na toliku visinu, bez ikakve tehnike, a tako precizno? Pitanja su na koja ni najbolji istražitelji starog Egipta ne mogu točno odgovoriti. Bi li se današnji inženjeri graditeljstva, sa svojim bagerima i dizalicama, trebali postidjeti svojih djela, pred majstorima starog Egipta i njihovim strojevima?

Dalje od piramida proteže se pješčana pustinja koja se gubi u tmini ljetne žege. Ovdje je sve beskrajno, povezano s vječnošću, neshvatljivo i divljenja vrijedno. Mi ovozemaljci zadivljeni tim veličinama potražili smo u obližnjoj gostionici malo osvježenja. Nakon kratkog osvježenja vraćamo se u hotel. Svatko se zavukao u sebe, šuti,  kao da ne možemo doći k sebi. Vraćamo se ne samo od Gize nego iz prapovijesti, neshvatljivosti građevinskih zahvata u vremenu u kojem još nisu postojali metalni strojevi, beskonačnosti pustinje i nikako da se priviknemo na sadašnjost, ograničenost i vremenitost.

Na izvoru Dunava

 

Ljeta Gospodnjeg 1998. zamijenih kolegu svećenika u Balingenu. Balingen se nalazi u njemačkoj pokrajini Badden-Whrttemberg koja se prostire na jugozapadu Njemačke od Stuttgarta na sjeveru do švicarske granice na jugu. Nešto po dužnosti, nešto iz znatiželje obišao sam po dobrim autoputovima ovu lijepu oblast. To je planinski dio Njemačke čije planine nisu ni nalik našim kamenitim i neprohodnim planinama punih kamenja i strmih strana. To je valovita visoravan obrasla šumama i livadama po kojima su smješteni mnogi gradići i sela, zasađeni voćnjaci i mnogo obradive površine zasijane pšenicom i mnogim drugim povrtlarskim biljem. Ovaj kraj najviše mi naliči na Hrvatsko Zagorje, brdovitu ali opet prilično ravnu visoravan bogatu svakom vrstom voća, povrća i žitarica.

Kao djeca učili smo da Dunav izvire ispod planine Schwarzwalda. Uvijek sam imao želju vidjeti tu golemu planinu iz koje izvire tako velika rijeka. Jednog jutra uputih se da vidim taj izvor. Prvo moje razočarenje bilo je da planina Schwarzwald nije onakva kakvu sam je ja zamišljao nekad u dječjoj mašti poput Veleži ili Vrana. To je obična visoravan po kojoj već hodam mjesec dana a da je uopće ne zamjećujem. Dobrim autoputom, a gdje u Njemačkoj nije dobar, kroz polja požnjevene pšenice, zelene šumarke i voćnjake, male varošice razbacane po visoravni ubrzo stižem do Donaueschingena gdje mi karta pokazuje mjesto u kojem izvire Dunav. Mala varošica tek se budi iz jutarnjeg sna. Pitam prolaznika: gdje je izvor Dunava? On mi ljubazno pokazuje na park tu u blizini i u parku je izvor. Do parka na malom besplatnom parkiralištu ostavljam auto i ulazim u park. Kao i svi njemački parkovi dobro uređeni, čisti, rubovi zasađeni cvjetnim alejama, trava njegovana, zelena i fino pokošena, stabla s ogromnim krošnjama ispod njih klupe za sjedenje i poneki prolaznik. Na velikoj tabli u parku stoji nacrt i razjašnjenje gdje se što nalazi.

Dunav nastaje od dvije rječice Brege i Brigacha koje izviru negdje dalje a ovdje u Donauschingenu sastaju se u jednu i u njih se ulijeva mali Dunav koji rijekama nameće svoje ime. Gledam tu dolazeću rječicu, preko nje drveni most, da imam čizme mogao bi i preko rječice, jer je to više potočić nego neka rijeka. Pratim strjelicu u desno i naprijed koja mi pokazuje put do vrela Dunava. Nakon pedesetak metara dolazim do okruglog bazena promjera desetak metara i dubine oko dva metra u dnu toga bazena vrije voda. Naliči mi više kao nekakav plitki bunar gdje i ne primjećujem da voda vrije nego samo vidim da na obližnji prolaz otječe. Do same vode može se sići stepenicama. Naravno, silazim, dodirujem vodu i kušam je piti.

Iznad okruglog bazena diže se velika tabla koja tumači putniku namjerniku gdje se nalazi: Ovo je vrelo Dunava. Ispod natpisa nalazi se karta toka Dunava do Crnoga mora. Dužina mu je 2860 kilometara i druga je rijeka u Europi po duljini. Protječe kroz nekoliko država: Njemačku, Austriju, Slovačku, Mađarsku, Hrvatsku, Jugoslaviju, Bugarsku i Rumunjsku. Plovan je od Ulma do mora. Kanalom Dunav-Majna-Rajna spojen je sa Sjevernim morem. Na njemu leži nekoliko europskih glavnih gradova: Beč, Bratislava, Budimpešta i Beograd. Zanimljivo svi počinju sa slovom B. Pratim mali odvodni kanal iz izvora, Dunava koji se rađa, koji se nakon dvadesetak metara ulijeva u već rečenu rječicu kojoj ujedno mijenja ime u Dunav i započinje svoj dugi put.

Malo sam razočaran kad sam vidio tako mali izvor od tako velike rijeke koju sam promatrao u gradovima nizvodno. Ali zar tako nije sve u životu: kad se rađa neznatno je i maleno, a tek životni tijek učini ga velikim i poznatim. Tako i Dunav, iz svoje kolijevke kreće malen, ali uz pomoć svojih pritoka postat će velika rijeka koja će nositi brodove, pokretati hidrocentrale, napajati mnoga polja, čistiti gradove i povezivati narode, pružati utočište mnogim ribama i kupačima u vrijeme ljetnih žega, svojim plavetnilom ukrašavati krajolike, pružati nadu beznadnima, blažiti bol bolesnima, skrivati zaljubljene, odmarati umorne i sve što još ne? Stvarat će on ljudima i mnoge nevolje svojim nenadanim poplavama kao što to čini i čovjek kad se otrgne iz Božjih i ljudskih normi ponašanja. Rijeka je kao i čovjek dok je ukroćena donosi mnogo koristi, kad negdje provali nasip, nanosi mnogo štete. Dunav je rijeka koja život daje i označava jer ljudski je život poput rijeke koja teče, skače, propinje se, pjeni se, udara o prepreke dok se ne smiri u moru Božje veličine.

Dodatne slike

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ispred katedrale u Kolnu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovdje ne treba objašnjenje

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Notre-Dame u Parizu

 

 

U Doveru na engleskoj strani Lamanša. Hoćemo li natrag u Francusku?