knjige

Priče bola i radosti

 

6. PRIČE BOLA I RADOSTI

Knjiga sadrži 30 pripovjedaka. Deset iz bolnice, deset iz svakidašnjeg života i deset iz političkog života u BiH. Format A5 ima 120 stranica, 316 KB i zip 159.

Cijena elekt. formata je 5 USD.

 

 

 

 

 

 

 Donji tekstovi su priče iz knjige

Brza smrt

  

Na vratima koja odvajaju stepenište od predsoblja bolničke sobe nalazi se mali natpisa koji prolaznika upozorava da je to ulaz u sobu intenzivne njege. Otvaram lagano vrata da ne bih svojim ulaskom poremetio mir u sobi. Prostrana soba razdijeljena na dva dijela sa po pet kreveta. U sobi je doista bila grobna tišina kao da su bolesnici jednom nogom već zakoračili u taj mučni grob. Ipak druga noga je bila izvan groba i davala je nadu izbavljenja od skore smrti. Kreveti uredno poredani i na svakom od njih ispružilo se bolesnik. Gotovo iznad svakog bolesnika visi boca s infuzijom a uz neke krevete su velike čelične boce s kisikom za pomoć u disanju onima koji imaju jaku zaduhu. Sve starije osobe, blijeda lica ali vedrih očiju uprtih u bijeli plafon i tko zna kud dalje nadajući se izbavljenju iz svog bolesnog stanja. Pozdravljam svakog bolesnika pojedinačno raspitujući se za junačko zdravlje. Nije im mrsko što ih se pita, samo ih većina odgovara da smo zdravi ne bi ovdje bili. Oko mi zape za ograđeni krevet. Naime sestre teže bolesnike na krevetu ograđuju ogradom da bolesnik ne spadne s kreveta i da se ne povrijedi. Malo mi bi čudno kad vidjeh u krevetu djevojku lijepa izgleda da sam čak posumnjao da je uopće bolesna. Uz krevet stoji zamišljeno starija osoba, netko od rodbine djevojke, bdije nad mladom bolesnicom. Pozdravljam ih i pitam šta je curi pa je ogradili u krevetu? Cura šuti samo očima pogleda, a starija gospođa odgovara.

- Velečasni nešto nije dobro, naglo joj skočila temperatura, ali nadam se bit će bolje.

- Bit će bolje, dašta će - potvrđujem joj iako ni sam ne znam kako je bolesnica.

- Otkad je u bolnici? - pitam gospođu.

- Ima dvatri dana. Bila je uvijek zdrava ali ima nekoliko dana naglo je dobila temperaturu pa smo je smjestili u bolnicu. Kažu da se radi o upali pluća. Bit će bolje s Božjom pomoći - govori žena tješeći sebe i bolesnicu pored sebe.

- Sve je u Božjoj ruci - dodajem ja - ako hoćete možemo se Bogu pomoliti za njezino zdravlje, da se ispovjedi i pričesti da je Bog pokrijepi.

Na te riječi žena se smrknu u licu pa će drhtavim glasom:

- Ta nije velečasni došlo dotle da joj se daju bolesnički sakramenti? Ja bi ako možete da dođete sutra kad joj bude malo bolje, sada joj nešto nije dobro pa da joj se zbog toga stanje još ne pogorša.

- Ja na silu ništa ne radim. Ali ja ne bih odgađao za sutra ono što se može napraviti danas i sada.

Žena kao da se našla između dvije vatre ne može ispasti neuljudna i nevjernica odbijajući svećenika i svete sakramente, a opet ne može sama sebi vjerovati da je bolest tako ozbiljno napala njenu bolesnicu da joj svećenik treba dijeliti sakramente za bolesnike kao kakvom starom čeljadetu.

- Ja bih ipak velečasni da to bude sutra - odgovara zabrinuto žena.

Pozdravih se s bolesnicima i napustih intenzivnu njegu. Na hodniku me susreće medicinska sestra i odmah me pita:

- Jeste li ispovijedali i dali bolesničko pomazanje M...?

- Nisam. Ne da mi ona žena pored nje što joj je došla u posjetu.

- Ne znam, velečasni, šta žena misli, samo M... ima galopirajući rak na plućima i daj Bože da dočeka sutrašnji dan.

Nađoh se u neugodnoj situaciji. Ne bih htio biti nasilnik da na silu bolesnicu ispovijedam a opet zašto ne pomoći bolesnici ako je Isus ustanovio pomoć za takve slučajeve. Šta ako bolesnica umre? Kako ću se osjećati sutra, Isus me poslao da joj pomognem, a ja ništa? Kako će se osjećati ona žena što me odbija da joj podijelim sakramente. Hoće li je ta misao stalno progoniti u životu da je odbila svećenika na samrti svojoj kćeri? Ta me misao nije napuštala dok sam obilazio sobe drugih odjeljenja. Kad sam obišao sva odjeljenja ipak odlučih ponovo se navratiti u intenzivnu njegu.

- Ja evo opet došao! - rekoh ni sam ne znajući kako bi objasnio moj ponovni povratak.

- Neka velečasni!- odgovori žena iznenađena mojim povratkom.

- Je li bolesnica imalo bolje?

- Nije - odgovara tužno gospođa.

- Gospođo, ne znam ja šta će sutra biti, ta mogu li se i ja razboliti. Najbolje bi bilo da ja curu upitam hoće li se ona primiti sakramente.

- Pa dobro! - odgovori gospođa kao da i za nju to bi povoljno rješenje.

Predstavih se bolesnici da sam svećenik za bolnice da obilazim bolesnike, dijelim sakramente, molim se za njihovo duševno i tjelesno zdravlje pa ako hoćeš možemo se pomoliti, ispovjediti...

- Hoću, kako neću! - prekide me tihim glasom bolesnica.

Osjetih neko olakšanje kao da veliki teret skidoh s leđa. Bolesnica se ispovjedila, pričestiti se nije mogla, primila bolesničko pomazanje, molila je i gospođa sa suzama u očima skupa s nama da je Bog okrijepi i pomogne. Na koncu ponovo se pozdravih sa svima i napustih bolnicu.

 Sutradan na jednoj od oglasnih ploča u gradu pročitah M... osmrtnicu. Umrla je kratko iza moga odlaska. Pomolih se za njezinu dušu.

xxx

 Nakon mjesec dana u gradu pristupi mi žena u crnini. Pozdravi me, pita se sa mnom kao da se odnekud dobro poznajemo. Ja je nekako čudno gledam, nešto mi nepoznata, pa valjda i žena to osjetila pa će:

- Zar me velečasni ne poznajete?

Zagledah se u nju još bolje, premećem po pameti župe na kojima sam bio, razne urede po gradu, bolesnike koje sam sretao po bolnicama, nigdje u mom sjećanju ne pojavljuje se lik ove žene.

- Oprostite, odnekle ste mi poznati, ali nikako da se sjetim gdje sam vas vidio? - nakon podulje stanke progovorih samo da šutnju prekinem.

- Pa ono kad sam vas odbijala za sakramente u Dispanzeru - briznu žena u plač.

- Ni dan danas sebi ne mogu doći kako sam mogla onako postupit. Nisam vjerovala da ću ja doživjeti da mojoj kćeri zovem svećenika na samrti. Odbijala sam tu pomisao svom dušom. Eto tako sam u toj muci i vas onda odbila. Evo, otkako mi je ona umrla stalno gledam da vas negdje trefim i zamolim oproštenje.

Prihvati žena obijemim rukama moju ruku i plačući nastavi:

- Oprosti, oprosti moj velečasni... Vi se vratiste ponovo k njoj! Da se ne vratiste kako bi ja, crna kukavica, danas mogla svojoj kćeri na grob otići ili s mirom zaspati? Oprosti velečasni i do neba vam hvala.

I meni se nešto skupi oko srca, oči zasuziše. Izrazih sućut ženi za pokojnu kćer i rastadoh se od nje riječima:

- Sreća je, u ovoj vašoj nesreći, što Bog spremi onu sestru ... koja me upozori da je stanje s M... kritično, tko zna bi li se ja vratio?

R.  Z.

Mostar, 5. 5. 2001. pola godine nakon što se događaj dogodio

Na pazaru

 

Iza velike gospodarske krize 1932. godine teško je bilo doći do novaca. Posla u države nije bilo i ako ga je bilo ljudi nisu navikli ići na državni posao. Kod privatnika se moglo ponešto raditi ali se plaćalo svačim samo ne novcem jer novca jednostavno nije bilo. Tko je imao stoke teško je mogao prodati a pogotovo dobro prodati. Prodavalo se budzašto samo da se dođe do bilo kakva novca. Osobito je bilo teško seljacima, država pritiskla s porezima, trgovci prijete sa zateznim kamatama, a novca nema niodkud.

Pod jesen stari se Martin odlučio potjerati nekoliko brava na pazar u Mostar. Zna on da će prodaja slabo ići ali nema druge, poći pa šta bude i Bog dade. Uranio Martin, jer iz Pologa do Mostara treba mu dva dobra sata pješačenja. Na čelu njegove kolone je on koji vabi i usmjeruje svoje malo stado, iza njega desetak malo većih janjaca koje narod od pol ljeta već naziva šiljež, a iz njih korača Martinov desetogodišnji sinčić s dugačkom drenovom šipkom u ruci. Kad su bili niz Iliće počelo je svitati a kad su izbili na Balinovac već je granulo sunce. Dok je bio mrak janjci su dobro išli za Martinom ali kad je svanulo počela ih je mamiti zelena trava uz put. Janjci ne znaju što je to grad, ni što je to pazar, ni da se Martinu žuri, nego se zaliću za zelenom travom gdje god stignu. Osobito su se prihvatili trave kad su bili ispod Biskupove glavice.

Ispred biskupijskih gospodarskih zgrada šeta se na jutarnjem suncu i svježem jesenjem zraku stari mostarski biskup Mišić. Duga crna mantija dobro zategla na punašnom biskupovu tijelu, a velika i pravilno građena glava, sa svježe obrijanim obrazima i umivenim licem, nagnula se k zemlji u dubokim mislima. Ništa oko sebe ne gleda, niti nastoji vidjeti, samo povremeno nesvjesno lijevom rukom zavrne svoj dugački bijeli brk. Iz dubokih misli trgnu ga prodorni i jaki Martinov pozdrav:

- Faljen Isus i Marija, prisvitli!

- Vazda Isus hvaljen i Marija! - odgovara glasno biskup i čudi se tko ga to nepoznat pozdravlja. Zastao Martin u stavu mirno, kako i dolikuje nekadašnjem austrougarskom vojniku, kad razgovara sa visoko časnom osobom. Janjci pritiskli po mladoj otovini, zastao i dječak sa štapom u ruci i čudi se s kim to, s tolikim poštivanjem, razgovara njegov otac.

- Dobri ti janjci, gdje si ih tako ugojio - hvali ga biskup.

- Nisu loši. U Bile, bilo je ove godine kišovito lito i dobra paša, pa Bog dao dobro su naresli -ponosno odgovara Martin.

- Dobro si uranio dok si do ovih doba stigao u Mostar?

- Pošli smo rano, o drugin pivcin.

- Tjeraš li ih na pazar?

- Jesan, ali slaba prodaja - tuži se Martin.

- Kad su tako dobri trebo bi i ja koje kupiti - govori biskup tihim glasom, više za sebe nego Martinu.

- Pa prisvitli, tu su pa proberite, ko sebi i po sebi! - zadovoljno odgovara Martin, nadajući se dobroj trgovini.

Biskup još malo pogleda po janjcima te nakon kratke stanke nastavi:

- Dokder upitam Janju treba li nam mesa? - (Janja je bila biskupova sluškinja i kuharica) i pođe biskup hitro prema biskupijskom dvoru. Gleda ga Martin i maše srdito glavom pa će svom sinčiću:

- On glava cile Ercegovine, i Janju će pitat triba li mu mesa? Nema tu pazara! Poćeraj Mali jance za mnom! - ljutito viknu Martin ne čekajući biskupov povratak.

Kroz razgranatu i zelenu aleju platana, obasjanu jutarnjim suncem, koračao je tužno Martin sa svojim stadom prema gradu i pazaru a u poluglasu je ljutito ponavljao: On upravlja Ercegovinom, a Janju će pitat, a Janju će pitat...

R. Z.

Polog, 31. 8. 2003. po kazivanju Slavka Zovke Antića