knjige

Otrgnuto zaboravu

 

3. OTRGNUTO ZABORAVU
Knjiga sadrži oko 40 pripovjedaka iz domovinskog rata, bolnice i svakidašnjeg života. Knjiga u formatu A5 ima 140 stranica, 420 KB i zip 207 KB.
Cijena elektronske je 5 USD. Elektronsko izdanje nema slika ni ilustracija.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Donji tekst je priča iz knjige.

Ja bih don Dona

 

Biskupijski Caritas u Mostaru ili bolje reći naši ljudi, osobito oni iz inozemstva, preko tog Caritas pomagali su već godinama našoj sirotinji širom Hercegovine. Početkom 1991. god. gospodarska kriza, a potom rat, natjerao je mnoge pred vrata Caritasa. Početkom ožujka 1992. u Mostar su došle mnoge izbjeglice ispred četničkog terora s lijeve strane Neretve, pa se broj gladnih na Caritasovim vratima neprestano povećavao. Dnevno bi dolazilo i po stotinu osoba tražeći nekakvu pomoć. Trebalo je zbog toga stvoriti dobar i pravilan raspored za dijeljenje hrane i odjeće. Nabavili smo kompjutor radi lakšeg, boljeg i bržeg rada. Budući da se posao u raspodjeli hrane i odjeće naglo povećao, morali smo zaposliti nekoliko laika i laikinja radi pomoći. Riža, brašno, mlijeko u prahu, šećer obično su dolazili u vrećama po pedeset kilograma pa je sve to trebalo razdijeliti na manje količine i namiriti manje pakete prema broju članova u pojedinoj obitelji. Zato nam je trebalo više radnika, prostora i vremena za taj posao a bili smo u oskudici svega.

U početku pokoji muškarac a u većini žene, koje su naviše čekale u redu na caritasovu pomoć, bili su strpljivi i zahvalni da im netko može pružiti bilo kakvu pomoć. Kad bi osobi namirili hranu, to bi pažljivo upisivali u kompjutor. Ponetko bi se čudio kad bi mu djevojka Ana rekla: Samo trenutak dok vas ubacim u kompjutor! Žene bi se pribojavale u što će nas ova djevojka sad strpati? A Ana je strpljivo upisivala podatke i osobi uljudno vraćala osobne isprave. Stranke su radosno izlazile preko vrata što su dobile hranu i što nisu "zaglavile u kompjutoru".

Kako je rat odmicao glad je uzimala sve veći mah i pred našim vratima povećavala se kolona žena za hranu. Već početkom svibnja broj gladnih nadmašio je količinu pristigle hrane koju su počele slati i međunarodne humanitarne organizacije pa su se neki morali vratiti prazne torbe. U početku narod nam je vjerovao da nema hrane i da će je biti drugi put, i tako su i sebe i nas tješili. Međutim, kako je glad postajala jača, poneki su gubili stid i obraz i neljudski se ponašali na vratima. Psovali su nam, pa i najveće svetinje kao da smo mi krivi što je rat i što hrane nema dovoljno. Bilo je i takvih koji su jednostavno tražili: Dajte nam ono što nam je Charington poslao! Jer za njih je Charington i Caritas bila ista osoba. Nekima je bilo krivo i prigovarali su nam što hranu dijelimo muslimanima, a osobito Srbima, jer su svi oni isti i ovi što dolaze po hranu i oni koji nas svaki dan tuku granatama s okolnih brda. Mi nismo mogli procijeniti jesu li oni isti ili nisu, ali smo hranu i dalje dijelili svima potrebnima, jer tako nalaže naša kršćanska vjera i pravila katoličkog Caritasa. Mnogi su nas uvjeravali kako baš ’oni’ imaju prednost jer oni dolaze u Katedralu na misu, ovdje lemuzinu daju, mise plaćaju i na katedrali su radili dok se gradila. Mi ih nismo pokušavali uvjeravati da mise i lemuzina nemaju nikakve veze s Caritasom jer su to oni i sami znali. Neke su žene išle čak dotle tvrdeći da se njihovim muževima u Njemačkoj odbija crkveni porez za Caritas i da se njima mora prvo dati pa drugi tko dobije. Pretpostavljali samo da te žene, osim duga jezika, imaju kod kuće deviza u zalihi pa se na njihove tvrdnje nismo mnogo osvrtali. Neki su se i lažima služili, tvrdeći da nikad ništa u Caritasu nisu dobili. Te lažove odmah bismo otkrili jer je u kompjutoru sve točno pisalo. Ti su postiđeni, ali se svi nisu ni stidjeli, izlazili prazne torbe vani i opominjali druge da ne lažu, jer neki đavao iz televizora onoj maloj Ani sve kaziva k’o da iz knjige čita.

Kad su naši sredinom lipnja četnike potjerali s brda okolo Mostara i s lijeve obale Neretve, grad je doživo prividno oslobođenje. Kažem prividno, iako u gradu nije bilo četnika oni su nas i dalje iz Podveležja tukli granatama skoro svakog dana. Ta prividna sloboda privukla je u Mostar mnoge izbjeglice i prognanike. Pred vratima Caritas znalo je dnevno biti i do 1.000 osoba. Mi više nismo bili u mogućnosti ni prostorno, ni osobljem, ni hranom podmiriti sve potrebne. Tražili smo neko rješenje ovog problema. Zaključili smo, odnosno ratna vlada Mostara tražila je, da bi najbolje bilo da sve humanitarne organizacije u Mostaru dostavljaju hranu mjesnim zajednicama, a one da dijele narodu po domaćinstvima i broju članova. I tako smo i napravili. Na vratima Caritasa krupnim tiskanim slovima napisali smo kako će ubuduće Caritas hranu dijeliti po mjesnim zajednicama u gradu. Ali mjesecima narod se pravio nepismenim ili nevjernim prema našem natpisu, dolazio je pred vrata Caritasa i tražio hranu. Mi smo im jedno vrijeme tumačili nove propise dijeljenja hrane, ali kad nam je to s vremenom dojadilo, jednostavno smo upirali prstom na postavljeni oglas na vratima. Narod se zbog toga i nije puno ljutio, jer je znao što na vratima piše a oni su tražili za sebe neku iznimku kako bi im se hrana dala ovdje a ne u nekoj od mjesnih zajednica. Možda smo i mi donekle bili krivi ponovnom okupljanju naroda na vratima Caritasa, jer smo ipak ponekad davali hranu iznimnim slučajevima. A najgore je bilo što je svatko sebe smatrao takvim slučajem i najugorženijim u gradu, te samo što nije umro od gladi ako mu se odmah ne dadne.

Više se nije moglo razlikovati tko je katolik, a tko nije. Svi su nas pozdravljali s "Hvaljen Isus" i ljubazno se pitali s nama kao da se odnekud veoma dobro poznajemo. A sve je to bio samo uvod ne bi li se i na njega mogao primijeniti posebni tretman dijeljenja hrane. Budući da se više Caritasova vrata nisu otvarala za dijeljenje hrane, trebalo je tražiti nekog svećenika, časnu sestru ili radnika iz Caritasa radi privatnih razloga, a sve se to opet u većini slučajeva svodilo na hranu. Našim župljanima nije bilo teško doći do nekog od svećenika jer su poznavali naša imena. Jednostavno bi rekli trebam don Ivana, don Vinka... i bez problema bi ulazili u kuću. Ali problem je bio za one koji nisu naši župljani ili uopće nisu katolici pa nisu znali ni naša imena ni crkvene titule. Vjerojatno su za imena pitali druge ili su slušali dok drugi traže nekoga od nas. Njihove konstrukcije imena i titula, uz svu gnjavažu i jad na Caritasovim vratima, izazivale su smijeh. A kako i ne bi kad netko uz don Ivu traži don fra Lastu, fra župnika, don gvardijana, i tome slično, čak su i civili u Caritasu dobili titule don. Ali vrhunac sve te zbrke imena i titula bio je kad su se ispred vrata Caritasa čula pitanja: Je li don Zora ili don Elvira unutra? ^ovjek ne zna bi li plakao nad neznanjem ili bi se divio domišljatosti našeg čovjeka kad se nađe u nevolji. Trebao je izmišljati sve moguće ključeve samo da uđe u Caritas i dođe preko reda do hrane.

Jednog jutra izišao sam ranije na balkon sobe pogledati ima li novih razaranja od noćnih granata. Kad me ugleda žena koja je već čekala pred Caritasovim vratima, upita me:

- Ja bih don Dona.

Pa kojeg Dona, odgovaram joj. A ona se čudi, bit će da je muslimanka:         

- Kako kojeg Dona, pa svi ga tako zovu, što se praviš da ga ne znaš?

Ove i slične zgode s Caritasovih vrata bile su izvorom šale i smijeha barem u trenucima odmora od Caritasovih šlepera i četničkih granata.

Ponešto od svega tog zapisah, ne da nekoga uvrijedim ili kritiziram, nego da dio toga jada i čemera u koji su četnici uvalili naš narod, upoznaju i drugi i buduća pokoljenja. Ne ponovili se ovi jadi ni crnom, bradatom četniku! 

U Mostaru, srpanj 1992. dok su četničke granate zujale iznad naših glava.