knjige

Bol je bolu lijek

 

6. BOL JE BOLU LIJEK
Knjiga opisuje doživljaje u susretu s bolesnicima na svim odjeljenjima u mostarskoj bolnici. Format A5 ima 114 stranica, 192 KB i zip 104 KB.
Cijena knjige je 5 USD.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Donji tekst je odlomak iz knjige.

Na neurologiji

 

3. NA NEUROLOGIJI

 Neurologija je grčka riječ a označava nauku o živčanim bolestima i ujedno tom riječju zovu se ustanove gdje se liječe bolesnici oboljelih živaca. Svaki čovjek ima mozak i živce ali malo tko računa da i oni mogu oboljeti i to bez ikakve najave i početnih simptoma. Nije ni čudo kad se ima u vidu da mozak veličine od oko 150 cm3, težine oko 1,5 kg s oko 15 milijardi živčanih stanica upravlja cijelim organizmom. Jednostavno pukne kapilar ili ugrušak začepi protok krvi do mozga ili njegovog dijela, i zato čovjeku otkaže ruka, noga, vid ili se kompletno šlagira. Mozak srećom ne boli, ali ako oboli, dolazi u pitanje rad cijelog organizma.

 Šlag (moždana kap ili udar)

 Deblji čovjek šezdesetih godina, ispružio se na krevetu. Ničim ne miga, duboko diše i to mu je jedini znak života. U potpunosti je šlagiran, ne daje nikakve znakove ni da čuje ili razumje ono što mu se govori. Hranu i lijekove prima jedino preko infuzije. Danima ovako leži. Obično kažu da nada postoji i trebali bi se pokazati nekakvi tragovi popravka u prvim tjednima. Mnogima se ta nada ostvari. Nijemi progovore, nepokretni promigaju i prohodaju. Na žalost, mnogi završe na ovaj način svoje ovozemaljsko putovanje.

 Muškarac pedesetih godina, napola leži, napola sjedi na podignutom uzglavlju kreveta. Pokretan je ali oduzeo mu se govor. Usne rade, jezik se giba ali glasa nema. Rukama pokazuje da je grlo zakazalo i sam se sebi čudi kako ne može da progovori.

Dva dana kasnije mogu mu se razabrati neke kratke riječi ali nikako da sastavi rečenicu. Sporo i u slogovima izgovara poznate riječi kao da su mu to riječi nekog teškog stranog jezika. Sam sebi ne vjeruje da mu se ne daju izgovoriti riječi koje su tako poznate i dosad ih je i ne misleći tečno i brzo izgovarao.

 Čudna je to bolest kad te jako ne boli a vidiš da si izgubio komandu nad nečim tako važnim kao što je govor. Koliki je to dar, čovjek uvidi tek kad ga izgubi. Zašto Bog dopušta da čovjek padne na ovakve jadne grane? Da je barem šlagirani čovjek pri pameti pa da vidi svoju malenost, bilo bi logičnije. A zašto bi se Bog gospodar života ravnao po ljudskoj logici, zar božanska nije bolja i logičnija makar je mi ljudi ne razumjeli? Ako čovjek ne vidi svoju malenost, vide je oni koji ga susreću. Kako je čovjek ništavan kad Bog samo za trenutak povuče svoje darove koji sačinjavaju zdravi život!

 

I mladi se mogu šlagirati

 Svakakvih ćeš slučajeva vidjeti u bolnici. Mladić tridesetih godina, u dobroj snazi, sjedi na krevetu i sam se sebi čudi kako je baš njega u ovim godinama zahvatila neka čudna bolest.

- Vozim jutros auto, kao i svako jutro, i odjedanput mi se poduplaše vozne trake, stvori se dvostruko više auta na cesti. Ne znam je li to stvarnost ili se nešto poremetilo u mojoj glavi? Pitam suvozača vidi li on ikakvu promjenu na cesti. Reče mi da ne vidi, pa se čudi meni što ga to pitam kad nikakvih promjena nema na cesti. Kad mu rekoh što ja vidim, savjetova mi da parkiram auto uz cestu. Ja zaustavih auto i zamijenih se s njime za volanom a on me doveze u bolnicu. Nisam vjerovao da se to može dogoditi u ovim godinama i to iz čista mira. Čuo sam da se to događa pijanicama ali ja nikada nisam bio pijan. Ali evo sad sam kao pijan i bez pića. Liječnik mi reče da to nisu čudne pojave nego pojave koje se događaju i ne baš tako rijetko. Uglavnom se stanje uz pravilnu terapiju popravi za kratko vrijeme. U svoj toj mojoj nevolji tješim se da se stanje može brzo popraviti i prava je sreća što nisam bio sam jutros u autu, tko zna što bi se dogodilo sa mnom na cesti?

 Mladić koji nema ni dvadeset godina kao mrtav opružio se na krevetu. Diše, ne otvara oči, ne govori, ne reagira na pitanja. Čudna pojava u ovim godinama. Nakon nekoliko sati mirovanja i primljene infuzije s lijekovima dolazi sebi, otvara oči i progovara:

- Što je ovo sa mnom? Gdje sam? Je li ovo bolnica? Što ste me doveli u bolnicu kad me ništa ne boli?

- Igrali su lopte na školskom igralištu i onda je iz čista mira pao na zemlju pa smo ga prebacili ovdje, objašnjava nam njegov školski profesor.

 

Obično se šlagira lijeva ili desna strana tijela

 Mršavija žena, šezdesetih godina, pokušava se okrenuti na krevetu ali ne ide. Desna joj se strana oduzela i s njom ništa ne može. Lijeva ruka i noga pokušavaju pomoći desnoj strani da je pokrenu ali ne mogu. Desna ruka i noga kao mrtvo tijelo stalno padaju na krevet i ne pokazuju nikakve znakove života osim što još njima kola krv pa se u njima osjeća toplina.

- Svašta će na staro čeljade. Čini mi se dosada sam dobro prolazila sa zdravljem, nisam nikad imala većih problema. Jučer jednostavno mi otkaza desna strana i evo sad ništa ne mogu. Ni jest ne mogu sama. Pola mi usta ne radi. Ko da su mi se malo i zasukala - pipa se ona po ustima. - Ne mogu se čašom napiti soka. Evo kroz slamku pijem juhu i sok. Na što sam spala u svojoj šezdesetoj godini. Na slamku jedem, ko kakva beba. Doktorica mi kaže da će se stanje poboljšati za koji dan samo treba biti strpljiv i uzimati lijekove.

 Između kreveta, čvrsto držeći se rukama za rubove kreveta isprobava svoje klonule noge starica koju je udario šlag prije petnaestak dana.

- Ujutro sam se probudila u krevetu i vidim da mi se oduzela cijela lijeva strana. Stanje mi se ovdje u bolnici dobro popravilo, evo već mogu pomalo i hodati. Obećali su mi da će me uskoro prebaciti na Fizijatriju gdje ću imati vježbe i obećavaju mi da bi mi se stanje moglo dobro popraviti. Nisam se nadala da ću ikad prohodati. Ipak nešto lijekovi, nešto moja volja za zdravljem, uz Božju pomoć, kojem se stalno molim, dobro sam, hvala Bogu i osoblju koje me liječi i dvori.

 Do nje leži bolesnica ne pokazujući ničim da je živa osim što diše. Pitam ostale je li može govoriti? Odgovaraju mi: otkako je došla, nije progovorila niti jedne riječi.

- Ne more se ni ispovidit, nemaš rašta ni probat, ne govori ništa ni sa sestrama ni sa dokturom. Niti govori niti jede - tumače ostali bolesnici, više da me poštede muke oko nijeme bolesnice negoli da bi odbijali da se žena ispovijedi.

- Ja ću ipak probat, možda može. - Stanem pored njezinog kreveta, predstavim joj se i počnem se krstiti. Žena, na čudo svih prisutnih, napravi na sebi znak križa, a kasnije i kajanja. - Eto vidite nikad se ne zna što tko može. Ni svaka nesvijest nije ista. Nekad osoba ne može govoriti ali sve čuje i razumije i pokretima može pokazati ono što je se pita. Kad čovjek ne može govoriti, dovoljno je da se rukom pokaje, Bog će mu oprostit grijehe, pa kad mogne govoriti, onda će grijehe i pojedinačno kazati.

 U sljedećoj sobi skupila se starica u krevetu ograđenu ogradom. Obje joj ruke zavezane čvrstom svezom za ogradu kreveta. Sama je u sobi. Staricu udario blaži šlag, pokretne su joj ruke ali joj pokreti nisu pod kontrolom oštećenog mozga pa da ne bi ispala iz kreveta ili da se ne bi ozlijedila iglom za infuziju, sestre su je ogradile i privezale za krevet.

- Kako, bako, zdravlje?

- Ma dobro sam, samo me nešto glava boli. Sve mi se nešto manta i vrti oko mene. Kad sam bila kod kuće, pala sam zbog ove mantacije pa nikako da me miti. Dovezli su me maloprin ovdi i evo nikud ti ne mrdan iz kreveta.

- Jeste li se ispovjedili kad ste pošli u bolnicu?

- Nisan! Nisan, sinko! Nisu mi dovodili pratra.

- A hoćete li se sad ispovjediti i da se pomolimo za vaše zdravlje, ja sam svećenik.

- Ko bi reko, a more svašto bit. Oklen će pratar prija saznati da sam ja u bolnici a tek sam došla.

- Sazno sam, bako, pa došo, pa ćemo se pomoliti.

- Dašta ćemo, kad ste došli. Ali bili ste vi meni najprija odrišili ovu desnu ruku da se mogu prikrstiti?

- E bako, ja ne smijem driješiti bolesnike od kreveta nego samo od grijeha.

- Vi, velečasni, ko da mene zafrkavate?

- Ne zafrkavam, nego vam je to tako.

Nakon ispovijedi, svete pričesti i bolesničkog pomazanja, pitam je:

- Što ti se čini jesam li svećenik?

- Ma, velečasni, slabo vidim, ali sve moliš i radiš ko da si pravi župnik. Fala vam, velečasni, samo nikako ne znam kako ste saznali prija da sam u bolnici? Nego bi vas još nešto upitala. Ja sam se dosle uvik Bogu molila odajući ili sideći ali ti više ne mogu ni sis ni ustat. Nego je li se grijota moliti ležeći kad ne mogu drugčije?

- Nije, bako, samo se ti moli. Nisi ti kriva što si se razbolila pa ne možeš ustati. Zdravi nek se mole klečeći, stojeći, sjedeći već kako im odgovara a vi bolesni ležeći dok ne ozdravite.

 ***

 Gospodine, Bože moj, zazvah te,

i ti si me ozdravio;

Pjevajte, Gospodinu, vjernici njegovi,

zahvaljujte svetom imenu njegovu!

Večer donese suze,

a jutro klicanje.

Ps 30,3.5-6